Kada se govori o Bosni i Hercegovini i njenom mjestu u Evropi, poređenja uglavnom nisu naročito prijatna. Govorimo o razlikama u platama, produktivnosti, investicijama, veličini tržišta, tehnološkom razvoju i mogućnostima koje ljudi imaju na tržištu rada. U tim poređenjima BiH se, sasvim opravdano, često nalazi među posljednjima.
Ali, postoje podaci koji mijenjaju perspektivu.
Jedan od njih odnosi se na samozaposlenost.
Prema podacima Svjetske banke, zasnovanim na modelovanim procjenama Međunarodne organizacije rada, u Bosni i Hercegovini je 2025. godine oko 22,1% zaposlenih pripadalo kategoriji samozaposlenih. U Evropskoj uniji taj udio bio je oko 14%. [1]
Razlika nije mala. Govorimo o gotovo osam procentnih poena, odnosno o znatno većem udjelu ljudi koji rade izvan klasičnog modela zaposlenja.
Na prvi pogled, to je samo još jedna statistika. Ali kada je stavimo u širi kontekst tržišta rada, ona počinje pričati zanimljivu priču o Bosni i Hercegovini.
Možda smo, u jednom važnom smislu, mnogo bliži budućnosti rada nego što sami sebi priznajemo.
Nije isto biti samozaposlen i biti freelancer
Prije nego što ovu brojku počnemo koristiti kao dokaz da je BiH zemlja freelancera, treba napraviti važnu razliku.
Samozaposlenost i freelancing nisu ista stvar.
Međunarodna statistika samozaposlenih obuhvata širu kategoriju ljudi. Tu spadaju osobe koje rade za vlastiti račun, poslodavci, članovi proizvođačkih zadruga itd. Freelancer je samo jedan od mogućih oblika samostalnog rada.
Zato podatak od 22,1 posto ne znači da je svaki peti zaposleni u BiH freelancer. Takav zaključak bio bi statistički pogrešan.
Ali podatak ipak govori nešto veoma značajno.
Govori da je rad za sebe u Bosni i Hercegovini mnogo prisutniji nego što bi se moglo zaključiti iz slike koju često imamo o domaćem tržištu rada.
Više od petine zaposlenih nalazi se u širokoj kategoriji samozaposlenih. To nije marginalna pojava. To je značajan dio radne snage.
I upravo tu počinje priča koja je zanimljiva za freelancing.
Ono što u BiH nazivamo snalaženjem, negdje drugdje nazivaju preduzetništvom
Postoji nešto gotovo paradoksalno u načinu na koji govorimo o radu u Bosni i Hercegovini.
Čovjek koji radi za sebe često se opisuje kao neko ko se "snašao". Ima svoj posao, radi nešto sa strane, pruža usluge, ima mali biznis, radi po projektima ili kombinuje nekoliko izvora prihoda.
U razvijenijim ekonomijama isti fenomen češće se posmatra kroz jezik preduzetništva, samozapošljavanja i fleksibilnih oblika rada.
Naravno, stvarnost nije toliko jednostavna. Visoka samozaposlenost može biti posljedica i nedostatka dovoljno kvalitetnih formalnih radnih mjesta, načina na koji se dolazi do kvalitetnij formalnih radnih mjesta, slabije socijalne sigurnosti ili potrebe ljudi da sami stvaraju izvor prihoda.
Ali bila bi greška posmatrati je isključivo kao posljedicu problema.
Jer iza te statistike postoji i nešto drugo: iskustvo ljudi koji su naučili da svoje znanje, rad i vještine pretvore u prihod bez oslanjanja na jednog poslodavca.
To iskustvo je danas vrednije nego ikada.
Tržište rada se promijenilo
Nekada je mjesto na kojem živimo u velikoj mjeri određivalo mjesto na kojem možemo raditi.
Ako ste živjeli u Banjaluci, Sarajevu, Tuzli ili Mostaru, najveći dio poslovnih prilika bio je vezan za lokalno tržište. Ako ste željeli raditi za kompaniju iz Njemačke, Austrije ili Sjedinjenih Američkih Država, uglavnom ste morali otići tamo.
Internet je tu jednačinu promijenio.
Dizajner iz Sarajeva danas može raditi za klijenta u Berlinu. Programer iz Banjaluke može razvijati softver za američku kompaniju. Copywriter iz Mostara može pisati sadržaj za britansko tržište. Video editor iz Tuzle može raditi za klijenta kojeg nikada neće sresti uživo.
Znanje je postalo prenosivo.
A kada je znanje prenosivo, granice domaćeg tržišta više ne moraju biti granice nečije karijere.
Svijet već radi na taj način
Ovo nije samo teorija.
Svjetska banka je u istraživanju online gig ekonomije procijenila da između 154 i 435 miliona ljudi širom svijeta ostvaruje neki oblik rada kroz online freelance platforme. Širok raspon nije posljedica greške, već različitih definicija i načina mjerenja, jer se globalno još uvijek ne koristi jedinstvena statistička definicija. [2]
Međunarodna organizacija rada upravo zbog toga posljednjih godina radi na unapređenju načina na koji se mjeri freelancing. ILO je 2026. godine objavio novo istraživanje koje ukazuje na značajne praznine u dostupnim podacima i potrebu za međunarodno usaglašenim statističkim standardima. [3]
To je važan detalj.
Ako još uvijek ne možemo precizno izbrojati sve ljude koji rade preko digitalnih platformi, to ne znači da taj fenomen nije velik. Naprotiv, znači da se tržište rada promijenilo brže nego što su statistički sistemi uspjeli da ga izmjere.
A gdje je u toj priči Bosna i Hercegovina?
Tu postaje zanimljivo.
Bosna i Hercegovina nema veliko domaće tržište. Nema stotine miliona stanovnika, nema broj multinacionalnih kompanija kakav imaju najveće evropske ekonomije i nema kapital koji može da se poredi sa najvećim evropskim tržištima.
Ali ima ljude.
I ima relativno veliki udio ljudi koji već rade za sebe.
Ako taj potencijal ostane vezan isključivo za lokalno tržište, njegova vrijednost je ograničena veličinom domaće ekonomije.
Ako se, međutim, poveže sa globalnim tržištem, priča izgleda potpuno drugačije.
Tada jedan freelancer iz BiH više nije samo još jedna samozaposlena osoba u domaćoj statistici. On postaje neko ko izvozom svog znanja donosi prihod iz druge zemlje.
To je suštinska razlika.
Ne izvozimo proizvod koji mora biti prevezen preko granice. Ne moramo otvoriti kancelariju u drugoj zemlji. Ne moramo se fizički preseliti da bi pristupio stranom tržištu.
Možemo izvoziti ono što znamo.
Možda je naša najveća prednost upravo ono što smo prestali da primjećujemo
O BiH se često govori kroz ono što joj nedostaje.
Nedostaju velika tržišta. Nedostaje kapitala. Nedostaju velike kompanije. Nedostaje više kvalitetnih radnih mjesta. Nedostaju prilike za mlade.
Sve su to stvarni problemi i nema potrebe uljepšavati ih.
Ali ekonomija jedne zemlje nije samo zbir njenih problema.
Ona je i zbir ljudi koji u toj ekonomiji žive, njihovih znanja, sposobnosti, iskustava i spremnosti da stvaraju prihod.
A kada pogledamo podatak o samozaposlenosti, vidimo da u BiH postoji nešto što bi moglo biti važna razvojna prednost.
Navikli smo da radimo za sebe.
Možda samo još nismo dovoljno dobro naučili kako da ono što radimo prodamo svijetu.
Od lokalnog samozapošljavanja do globalnog freelancinga
Tu se nalazi pravi potencijal freelancinga u Bosni i Hercegovini.
Ne u tome da još nekoliko hiljada ljudi napravi profil na nekoj platformi, postavi portfolio i čeka prvi posao.
Potencijal je u tome da se kultura samostalnog rada pretvori u profesionalnu, međunarodno konkurentnu ekonomiju znanja.
To znači da freelancer više ne razmišlja samo o tome šta zna raditi, već i o tome koji problem može riješiti, kome taj problem vrijedi riješiti i na kojem tržištu za to postoji potražnja.
Dizajner ne prodaje samo dizajn.
Programer ne prodaje samo sate kodiranja.
Copywriter ne prodaje samo tekst.
Marketing stručnjak ne prodaje samo objave na društvenim mrežama.
Svi oni prodaju rezultat koji svojim znanjem mogu donijeti klijentu.
U trenutku kada to razumiju, domaće tržište prestaje biti jedino tržište koje im je dostupno.
Nismo ispred Evrope u svemu. Ali u ovoj statistici jesmo.
Bilo bi pogrešno od podatka o samozaposlenosti napraviti veliku nacionalnu pobjedu i tvrditi da je BiH zbog toga uspješnija od Evropske unije.
Nije.
Ali isto tako nema razloga da svaki razgovor o Bosni i Hercegovini počinje pretpostavkom da smo u svemu iza drugih.
Kada je riječ o udjelu samozaposlenih, brojke govore drugačije.
Oko 22,1% zaposlenih u BiH bilo je samozaposleno 2025. godine, dok je udio u EU bio oko 14%. [1]
To ne govori da je život samozaposlenog radnika u BiH bolji nego u Njemačkoj, Francuskoj ili Austriji. Ne govori ni da je domaće tržište rada uređenije.
Ali govori da u Bosni i Hercegovini postoji velika baza ljudi koji već funkcionišu izvan klasičnog modela zaposlenja.
A svijet se upravo kreće prema većoj raznolikosti načina rada.
Digitalne platforme rastu. Rad na daljinu je postao uobičajeniji. Globalna tržišta znanja postaju dostupnija. ILO je 2026. godine usvojio i novu međunarodnu Konvenciju o dostojanstvenom radu u platformskoj ekonomiji, što pokazuje koliko je platformski rad postao važan za savremeno tržište rada. [4]
Drugim riječima, ono što je nekada izgledalo kao alternativni način rada postaje dio glavne ekonomske priče.
Zato pitanje više nije da li možemo raditi za sebe
Možda je pravo pitanje šta možemo napraviti od činjenice da to već radimo.
Ako više od petine zaposlenih u BiH pripada kategoriji samozaposlenih, onda imamo osnovu na kojoj se može graditi mnogo više od individualnog snalaženja.
Možemo graditi kulturu profesionalnog freelancinga.
Možemo učiti ljude kako da svoje vještine pozicioniraju na međunarodnom tržištu:
Kako da pronađu kvalitetnije klijente.
Kako da naplate znanje, a ne samo vrijeme.
Kako da koriste tehnologiju i vještačku inteligenciju da povećaju svoju vrijednost.
Kako da od nekoliko projekata naprave stabilan posao.
I možda najvažnije, možemo prestati razmišljati o tome da je najveća vrijednost freelancera iz BiH u tome što je jeftiniji od freelancera iz zapadne Evrope.
Nije.
Najveća vrijednost je u tome što može ponuditi znanje, kvalitet i rezultate na tržištu koje je mnogo veće od našeg.
Jedna mala promjena perspektive
Kada sljedeći put čujemo da je BiH mala zemlja sa malim tržištem, vrijedi se zapitati da li u digitalnoj ekonomiji veličina domaćeg tržišta zaista mora biti granica.
A kada pogledamo statistiku samozaposlenosti, imamo još jedan razlog da to pitanje postavimo.
Evropska unija ima veće tržište, više kapitala i mnogo veće kompanije.
Ali BiH ima nešto što se često previdi: veliki broj ljudi koji su već navikli da rade za sebe.
Možda nismo ispred Evrope tamo gdje smo navikli da se poredimo.
Ali u ovoj statistici jesmo.
I sada je na nama da odlučimo hoće li samozaposlenost ostati samo način da se čovjek snađe ili će postati odskočna daska za nešto mnogo veće.
Jer ako smo već naučili da radimo za sebe, sljedeći korak je možda najvažniji:
da naučimo kako da sarađujemo sa cijelim svijetom.
Izvori
- World Bank, Self-employed, total (% of total employment), modeled ILO estimate, World Development Indicators.
- World Bank, Working Without Borders: The Promise and Peril of Online Gig Work.
- International Labour Organization, Digital labour platforms: Number of platforms and workers, 2026.
- International Labour Organization, Digital labour platforms i Konvencija o dostojanstvenom radu u platformskoj ekonomiji, 2026.